Iz daleka dolaziše da vide njene „nadzemaljske oči”. Posećuju je Jovan Subotić i Ivan Mažuranić, Johan Sajdl joj posvećuje pesmu, svojim stihovima veličaju je Ljubomir P. Nenadović i Đorđe Rajković, Vuk je zove svojim „čedom Fruške”, knez Mihailo sebe smatra njenim prijateljem i zaštitnikom, mitropolit Mihailo je lično poziva u Beograd, a Njegoš za nju veli: „Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori.” Kako je moglo doći do toga da skonča u bedi i samoći, preživljavajući od daća i zadušnica na beogradskim grobljima? Šta se to desilo sa njom, šta se to desilo sa nama?