Print this page

MIHAIL LABKOVSKI, RUSKI PSIHOLOG O DECI I UČENJU: UČENJE JE DETETOVA LIČNA STVAR

Mnogo godina govorim da učenje ne sme da se nalazi u zoni odgovornosti roditelja. I da je to u interesu obeju strana. Ali roditelji nastavljaju da okupiraju tu zonu i vrlo ih je teško isterati odande.

0 comment
Foto: Probusiness Foto: Probusiness

Tekst ruskog psihologa Mihaila Labkovskog o tome da s decom ne treba raditi domaći niti ih treba terati da uče i upisuju se u jake škole, nekoliko godina prednjači  po čitanosti na mnogim portalima ruskojezičnog virtuelnog prostora. Samo na jednom ima nešto manje od dva i po miliona pregleda, a komentari su krajnje suprotstavljeni, od izraza zahvalnosti do osuđivanja i ljutnje. 

Sučeljavanja o ovom tekstu još traju, a autoru se i dalje javljaju roditelji i pričaju o tome kako su, sledeći njegove savete, popravili odnose sa decom dok ima i veliki broj onih kojima ne pada na pamet da uspeh u školi prepusti detetu.

 

Komentarišući popularnost i podeljenost mišljenja o ovom članku, Labkovski kaže: 

„Već su odrasla ona deca čijim sam mamama i tatama (bakama i dekama) govorio da zauvek ostave svoja čeda na miru s pitanjima o školi. Porasli su u samostalne, preduzetne, vesele ljude i pokazali da je to gledište ispravno. Ali svaki put kada na predavanjima govorim o tome da domaći ne treba raditi s detetom, opet počinju uzdasi zbog budućnosti koja je tobož prepuštena stihiji.

Mnogo godina govorim da učenje ne sme da se nalazi u zoni odgovornosti roditelja. I da je to u interesu obeju strana. Ali roditelji nastavljaju da okupiraju tu zonu i vrlo ih je teško isterati odande. Na predavanjima u neverici pitaju: ‘Čekajte, da ne proveravamo uopšte? Baš-baš nikad? I da ne pitamo?’ Ja im iznova i iznova odgovaram – da, uopšte, baš-baš nikad, ne proveravati ocene u elektronskom dnevniku i ne pitati ‘kako je bilo u školi?’. A oni ne mogu da veruju i ne znaju šta će od sreće.“

U odgovor na neprekidne diskusije, Mihail Labkovski potvrđuje svoje stavove, pišući:

DA, ZAISTA SAM UBEĐEN DA JE UČENJE – DETETOVA LIČNA STVAR. A zadatak vas roditelja jeste da ga volite i gajite nezavisno od njegovih postignuća, frizure, fleka na majici, rezultata u sportu, muzici, likovnoj umetnosti, i uopšte od uspeha i neuspeha bilo koje vrste. Samo bezuslovna ljubav deci daje snagu, veru u sebe, psihičku stabilnost i resurse za razvijanje talenata. (…)

Mnogim roditeljima polazi za rukom da naprosto vole svoje dete – onakvo kakvo jeste – samo dok je to dete sasvim malo. A onda počinje škola i njihov odnos se deli na „pre“ i „posle“. I nakod 1. septembra raste tenzija. Događa se da ta tenzija više nikad i ne prestaje ili popušta prekasno da bi se tradicija „milih“ porodičnih odnosa popravila. „Šta si dobio?“ zamenjuje se pitanjem „Kad ćeš naći normalan posao?“ i „Kad ćeš uzeti kredit za stan?“ Pa svadba, pa unuci i sve ispočetka. Zaštitni znak roditeljskog stila postaje trajno nezadovoljstvo, traženje propusta u detetovom ponašanju i životu. Da se nađe i ukaže. Stil „pa-ja-sam-ti-majka“ (ili otac, svejedno). A u takvim odnosima nema mesta za ljubav koja daje snagu, ni za užitak i raskoš komunikacije i odnosa čoveka sa čovekom.

Još jednom: da, ja sam zaista ubeđen da razgovore o školi treba ostavljati van kuće. Interesuje li vas štogod drugo? Sport, knjige, film, muzika, hrana, zdravlje, ljudi iz vaše okoline, vaše lične brige i radosti? Društvene mreže, blogovi…

DA, POTPUNO SAM UVEREN DA SVE DOK DETE NE TRAŽI DA SE RODITELJI UMEŠAJU U NJEGOVE PROBLEME SA ŠKOLOM, ONI NE TREBA DA SE MEŠAJU. A ako pedagozi pokušaju da vas uvuku u kontrolisanje detetovih postignuća, savetujem da izbegavate otvoreni sukob s njima, da klimate glavom, obećate da ćete strogo voditi računa i kontrolisati. I da ništa od toga ne činite. Zato što vi imate svoja posla a nastavnici svoja. 

Oni primaju platu da bi učili, zainteresovali, motivisali, pratili itd. I ako im to ne polazi za rukom kad se radi o vašem potomku – tu se ništa ne može. Dete nije imalo sreće. Nadoknadiće u budućnosti ako mu zatreba. Ili će zatražiti vašu pomoć. I vi ćete mu tada obavezno pomoći.

DA, DUGOGODIŠNJE ISKUSTVO I PRAKSA POKAZUJU DA JE PITANJE: „KAKO JE BILO U ŠKOLI?“ KADRO DA POKVARI NAJLEPŠE RASPOLOŽENJE I UPROPASTI NAJBOLJE ODNOSE. Dete vas ne pita jeste li danas lepo radili, da li vas je pohvalio šef i šta je konkretno rekao? Zamislite: vi na vrata, samo na jelo mislite, a već u hodniku vas zatrpavaju ovakvim pitanjima. Teško da bi vam se dopalo. A deci se to dešava svaki dan. Ispada i u školi i kod kuće, ona kao da su na poslu. Tamo nastavnici, ovamo roditelji.

I DA, POSLE UVIDA U (ELEKTRONSKI) DNEVNIK MNOGO JE LAKŠE IZGRDITI NEGO POKAZATI PRAVU BRIGU. Celokupnu komunikaciju sa detetom graditi oko pitanja da li je uradilo domaći i šta je bilo na kontrolnom, daleko je lakše nego izgraditi odnos poverenja gde obe ličnosti sebe doživljavaju kao punovredne i normalne. Uvek je lakše delovati sa pozicije sile nego poverenja. Ali dokle?

To vaše učenje je zaludno. Naročito danas kad se obrazovanje može dobijati ceo život. Pomozite ako dete svesno i dobrovoljno želi da uči. I ne terajte ga ako neće ili ne može (razlozi mogu biti i medicinski i to treba razjasniti).

Neka vaš školarac sam uči da raspolaže svojim vremenom, svojom snagom, sposobnostima, željama. I da preuzima na sebe posledice svojih odluka ili svoje lakomislenosti, i nek sam s tim izađe na kraj.

Neka sam gradi odnose ne samo s vršnjacima nego i s nastavnicima. I nek sam brine za svoje ocene i za svoju budućnost. Inače neće odrasti. A onda ćete u budućnosti njegove „odrasle“ probleme morati opet vi da rešavate. Da ga upišete na fakultet, kupovina stana…

Pokušajte da izađete na kraj sa svojom brigom i da svojom brigom ne pojačavate njegovu sopstvenu. Razmislite šta je važnije: da ne ispuštate uzde iz svojih ruku ili da sin odnosno ćerka uvek osećaju vašu pažnju i podršku? I da to bude uzajamno i zauvek“.

Labkovski posebnu pažnju obraća na decu u najosetljivijem dobu – tinejdžere.  Taj „prelazni“ period je po njegovom mišljenju ujedno i najteži u čovekovom životu. On se „ne može uporediti ni sa jednom drugom razvojnom krizom. Ni u detinjstvu ni u starosti, ni u 30. ni u 40. ni u 85. godini  čoveku život nije toliko težak. Dete počinje naglo da raste, skelet i mišićna masa se uvećavaju u kardiovaskularni sistem zaostaje. Sve je u potpunom neskladu i nikako da se ujednači. Hormoni luduju. I simptomi koji se kod odraslih javljaju kao posledica jakog stresa, na primer, izostanak menstruacije, iscrpljenost, oštre promene raspoloženja – u tinejdžerskom dobu smatraju se normalnom pojavom.

„Mnogi tinejdžeri padaju u depresiju, osećaju se usamljeno, neshvaćeno (bubuljičaste nakaze), nekima se ne mili da žive… I uz sve to stres zbog ocena i prijemnih ispita. To je kao da pacijent ima infarkt i trn u malom prstu leve noge, a lekari zanemare infarkt i svu svoju snagu usmere na trn. U ovoj metafori trn je ispit, ako niste shvatili…“ (Treba imati u vidu da ovde autor misli na sveobuhvatan i izrazito zahtevan Jedinstveni državni ispit, koji se u RF polaže na kraju srednje škole i ujedno služi kao prijemni za dalje školovanje.  Polažu se: ruski jezik, matematika, strani jezik, fizika, hemija, biologija, geografija, književnost, istorija, poznavanje društva (osnove filozofije, sociologije, socijalne psihologije, ekonomije, politikologije, prava), informatika.)

Nažalost za roditelje je neretko daleko važniji uspeh u školi i na prijemnom ispitu nego duševno zdravlje i odnos poverenja. Deca imaju privatne časove iz svih predmeta, pritiskaju ih i kod kuće i u školi. Međutim, duševno zdravlje i poverenje su daleko značajniji za budućnost tog deteta nego upis u prestižnu i jaku školu odnosno fakultet.

„Kontakt sa detetom, bliskost, mogućnost da se razgovara o onome što ti leži na duši, odgovoriti na pitanja koja ga muče, utešiti, zajedno se radovati, proživeti s njim važne dane, njegovo odrastanje, podeliti male i velike događaje iz njegovog života – eto čega se treba držati i šta ne treba prepuštati stihiji, da se odvija samo od sebe. A učenje može. Čak je i neophodno.“

I najvažnije: „Dajte detetu ljubav, poverenje i vreme. Dajte mu mogućnost da diše i opredeljuje se. I ubuduće će biti manje razloga za sekiraciju.“

O ovom stavu i savetu Mihaila Labkovskog teško da može biti spora.

 

Priredila: Vesna Smiljanić Rangelov 

Izvor: Detinjarije.com