Tom prilikom razgovarale smo sa Vahidinom Đalturom, IT ekspertom koji više od 20 godina radi u sferi informacionih tehnologija, zaštiti IT sistema i sigurnosti elektronskih podataka.

On je i sudski vještak za informacijsko – komunikacijske oblasti (digitalna forenzika) i predavač na Američkom Univerzitetu BiH.

Gdin Đultur “kupio” nas je ne samo svojim znanjem, već i jednostavnim načinom na koji priča o komplikovanim temama, ali i činjenicom da svoje slobodno vrijeme odvaja da priča najmlađima o izazovima i negativnoj strani interneta.

Pokušale smo da na jednom mjestu postavimo pitanja koja bi i sve vas mogla zanimati.

1. Koliko smo mi (ne)sigurni na internetu ili bolje rečeno koliko smo svjesni nesigurnosti?

Daleko od toga da je internet sigurno mjesto. Na žalost, uglavnom se sve svodi da korisnici instaliraju neki od antivirnusnih programa i misle da su riješili sve probleme. Međutim, otvaranjem internet stranica i e-mailova koje nam pristižu od nepoznatih pošiljatelja, rizikujemo da zarazimo naš računar ili pametni telefon malicioznim programima koji mogu pristupati svim našim dokumentima i fotografijama, paliti kameru i mikrofon bez našeg znanja i dopuštenja itd.

Internet je jedna velika baza podataka o svima nama koji djelimo privatne informacije i fotografije, pa i kada odlučimo da obrišemo naše postove, ti podaci ostaju na mnogobrojnim serverima još dugi niz godina.

2. Dvadeset godina iskustva odvelo vas je nazad u školske klupe, tačnije ispred njih. Odlučili ste da društvene mreže iskoristite da pozovete škole da vam se obrate kako biste održali besplatno predavanje o cyber nasilju i generalno opasnostima koje vrebaju online. Da li je ta odluka o tim predavanjima došla kao posljedica činjenice da i sami imate ćerku koju svijet interneta čeka ili kao posljedica svega onoga što gledate svakodnevno kao digitalni forenzičar?

Prije svega, višegodišnjeg angažmana u svojstvu stalnog sudskog vještaka informacijsko-komunikacijske oblasti (digitalna forenzika), te mnoštva sudskih procesa u kojima sam prilikom vještačenja sadržaja računara i pametnih telefona imao priliku vidjeti najgore slučajeve zlostavljanja i iskorištavanja najranjivije kategorije društva, tj djece i maloljetnih osoba.

Odlučio sam, a obzirom da se osnovno i srednješkolsko obrazovanje ne bavi dovoljno  tematikom zaštite djece na internetu i društvenim mrežama, da podjelim stečeno iskustvo i prenesem učenicima praktične savjete kako da prepoznaju i zaštite se od onih koji imaju loše namjere.

Naravno da je odluci doprinjeo i onaj „zaštitnićki“ nagon kojeg svaki roditelj ima prema svome djetetu. Kao što ste i rekli, iskoristio sam društvene mreže kako bih proširio informaciju o besplatnim predavanjima po školama, i za vrlo kratko vrijeme pristiglo je jako puno upita, a koji su na moje veliko zadovoljstvo, uspješno realizovani.

3.Najviše nas zanima upravo ono što i vi učite djecu širom BiH. Šta su tri glavna savjeta koja im dajete na tim predavanjima?

Naziv predavanja je “Cyberbullying, prevencija nasiljna na internetu i društvenim mrežama”, a samo predavanje je koncipirano da učenike upozna kako se i na koji način u praksi dešava cyberbullyng, kako prepoznati, reagovati i kome prijaviti ovaj vid zlostavljanja.

Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih “ocjenjuju” po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi.

Djeca ponekad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i “provaljivanje” u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima.

Razgovaramo i o ponašanju na društvenim mrežama, te ih savjetujem da budu pažljivi ukoliko se dopisuju sa nepoznatim osobama, a koje pokušavaju od njih izvući što više privatnih informacija ili različitih fotografija.

Na žalost, mnoga djeca  nisu svjesna opasnosti koje vrebaju iza ekrana i ne razumiju da su na internetu i ljudi s jako lošim namjerama, koji se lažno predstavlja i koji mogu da povrijede kako njih , tako i njihove prijatelje ili porodicu. Svaka prepiska na društvenim mrežama, chat aplikacijama, ili e-maiu je digitalni dokaz koji se može koristiti na sudu.

Bitno je odmah, ukoliko dođe do zlostavljanja, napraviti screenshot ili ukoliko to neke chat aplikacije ne dozvoljavaju, uzeti drugi mobitel i uslikati, a kako bi se to moglo iskoristiti u eventulanom krivičnom postupku.

Takođe, dobiju informacije o tome kako zakon tretira ovaj vid nasilja, i to za kategorije:

• Djete, osobe mlađe od 14 godina
• Mlađi maloljetnici, osobe koje su navršile 14, a mlađe su od 16 godina
• Stariji maloljetnici, osobe koje su navršile 16, a mlađe su od 18 godina

Što se savjeta tiče, ima ih više, ali ako bih izdvajao tri, onda bi to bilo:

• Ne šalji poruke kad si ljut! Prije nego što klikneš “Pošalji” zapitaj se kako bi se ti osjećao/la da primiš takvu poruku.
• Ako ti neko pošalje zlonamjernu ili prijeteću poruku, nemoj odgovoriti. Pokaži je odrasloj osobi kojoj vjeruješ.
• Na internetu poštuj pravila ponašanja kao i u svakodnevnom životu, ako ne biste sa nepoznatom osobom na ulici otišli u šetnju i ispričali joj sve o sebi, nemojte to onda raditi ni na internetu prilikom dopisivanja.

4. Da li tome učite i ćerku i da li uopšte mislite da mi, kao roditelji, možemo zaštiti svoju djecu. Ako možemo, kako možemo? 

Naravno da razgovaramo o ovim temama, jer jako je bitno djeliti informacije i iskustva. Smatram da je sa djecom važno imate bliži odnos, odnosno razgovarati sa njima kao sa sebi ravnima, jer će vam puno lakše reći neke stvari koje bi inače prešutjeli.

Što prije saznamo određene loše stvari koje djete doživi na društvenim mrežama, možemo prije reagovati i zaštiti djete, te ga savjetovati  kako da ubuduće reaguje na iste ili slične situacije.

Jako je važno da svaki roditelj, a kao što poznaje drugove i drugarice iz škole i okoline, upozna i „virtualne“ prijatelje sa kojima se djeca dopisuju. Roditelji često pregledavaju mobilne telefone svoje djece, ali morate znati da i djeca obično imaju više kreiranih korisničkih imena ili grupa na kojima se dopisuju.

Za par sekundi se mogu odjaviti sa accounta kojeg ne žele da vidite i prijaviti se na onaj na kojem imaju samo par prijatelja iz razreda i na kojem je sve u najboljem redu. Prije svega, roditelji se moraju potruditi da znaju za takve trikove (kojih zaista ima puno) te djeci jasno dati do znanja da im takve stvari neće proći neopaženo. Morate znati da oni zaista puno brže upijaju nove tehnologije, razmjenjuju između sebe informacije kada neko od njih „provali“ novi fol na nekoj aplikaciji itd.

5. Šta vi vidite kao budućnost cyber sigurnosti i koliko upravo učešće u školskoj svakodnevici djece može uticati na tu budućnost?

Na žalost, savremene tehnologije se razvijaju da dopru do svakog kutka naše privatnosti. Teško je zamisliti svakodnevno obavljanje poslovnih ili društvenih aktivnosti ukoliko ne koristimo računare ili pametne telefone.

Mudro je koristiti internet pretraživače koji onemogučavaju da neko sazna vašu kučnu IP adrese. Kada se spajamo na javno dostupne WiFi mreže, morate znati  da je sa običnim „packet tracer“ programom lako pokupiti svu komunikaciju između vašeg pametnog telefona i WiFi rutera na kojeg se spajate u nekom kafiću ili tržnom centru.

Po mogučnosti koristiti neku VPN aplikaciju prije spajanja na javno dostupne mreže jer je sav internet saobračaj između vas enkriptovan. Sva ova i slična znanja, potrebno je što prije uvesti u školsko obrazovanje, jer samo podizanjem svijesti i praktičnim učenjem o opasnostima koje vrebaju na netu, možemo potaknuti djecu da dobro razmisle u kakve probleme ih nepromišljenost ili nepažnja mogu dovesti.

6. Šta vas je iskustvo digitalnog forenzičara naučilo i kako uopšte uspjevate da ostanete “iznad vode” kod slučajeva dječije pornografije, pedofila i sl. i koliko je to uopšte rasprostranjeno kod nas?

Taman kad mislite da ste vidjeli sve i da vas ništa ne može iznenaditi, desi se neki novi slučaj, novo vještačenje tj. analiza sadržaja pametnih telefona ili drugih multimedijalnih uređaja, i ……iznenadim se.

Obzirom da većina vještačenja zahtjeva i fizičku ekstrakciju sa uređaja, ista podrazumjeva i vračanje obrisanog sadržaja. A tamo se obično pronađe puno toga interesantnog za istragu. Oni najteži zadaci za mene su slučajevi koji uključuju pedofiliju i ilegalnu distribuciju dječije pornografije.

Kao vještaku, dužnost mi je da uradim sve radnje navedene u naredbi suda ili tužilaštva, te nepristrasno, u skladu pravilima nauke i vještine, iznesem svoj nalaz i mišljenje. Ovo obično podrazumjeva detaljan pregled svih sadržaja tj elektronskih dokaza, da li je isti skinut sa neke internet stranice ili je kopiran na uređaj, kada je nastao, da li je modifikovan, koliko puta je pregledavan itd.

Savremeni programski alati za digitalnu forenziku zaista mogu izvuči velike količine informacija, te mi umnogome olakšati posao. Na žalost, ukoliko se radi analiza par hiljada slika ili video sadržaja,  navedene radnje zahtjevaju dosta vremena, a to znači i previše „loših“ slika pred očima…..

Što se tiče rasprostranjenosti kod nas ovog vida zakonom kažnjivih djela, smatram da ih ima i previše. Komšije se često nađu u čudu kada policija zakuca na vrata pored njih.

Eh da, pitali ste me kako uspjevam da ostanem „iznad vode“, pa iskreno, mislim da već odavno nisam ni blizu površine vode 

7. Gdje vaša predavanja možemo čuti ili vidjeti u narednom periodu? 

Do kraja godine su mi ostala dogovorena još tri predavanja po školama u Kantonu Sarajevo, a onda svakako ide zimski raspust, pa ću i ja malo odmoriti. S proljeća nastavljam dalje, kako zahtjevi budu pristizali, tako ću se truditi da ih realizujem.

Izvor: Lola